Naknada za usluge firmi koje se bave posredovanjem upita
Kada posrednik nema pravo na naknadu?
Na tržišu postoje mnoga trgovačka društva koja se bave posredovanjem upita potencijalnih klijenata pružateljima raznih usluga (npr. građevinskih usluga, usluga fotografiranja i sl.) te svoju uslugu naplaćuju bez obzira na to jesu li suradnje realizirane već po broju posredovanih upita. Međutim, u praksi se postavilo pitanje kako se može provjeriti jesu li zaista zaprimljeni stvarni upiti koji su obračunati korisnicima usluga posredovanja te jesu li ti upiti stvarno proslijeđeni korisnicima usluge.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-2347/25 zauzeo je važno stajalište o tome kada posrednik ima pravo tražiti naknadu za svoj rad odnosno kako mora dokazati da je njegova usluga stvarno izvršena.
U predmetnoj odluci Sud je jasno rekao da nije dovoljno samo tvrditi da su postojali upiti zainteresiranih klijenata već posrednik mora dokazati da je te upite stvarno proslijedio drugoj strani i da je zaista obavio posao za koji traži naknadu.
Važan dio odluke
„...tužitelj specifikacijom 4875/V01/01 nije dokazao da je ispunio svoju ugovornu obvezu posredovanja upita za koju u ovom sporu potražuje naknadu od tuženika.”
Što je bio problem u ovom slučaju?
Tužitelj je tvrdio da je proslijedio upite potencijalnih klijenata tuženiku i da zbog toga ima pravo na naknadu. Međutim, kao dokaz je dostavio samo internu specifikaciju – popis navodnih upita.
Sud je zaključio da to nije dovoljno jer:
• nisu dostavljeni stvarni tekstovi upita,
• nije bilo moguće provjeriti jesu li upiti stvarno postojali,
• nije postojao dokaz da su upiti zaista poslani tuženiku,
• dokument je sastavila sama strana koja traži naknadu.
Sud je posebno primijetio da su svi navodni upiti evidentirani u vrlo kratkom vremenu, što je dodatno dovelo u pitanje vjerodostojnost dokumentacije.
Zašto je ova odluka važna?
Ova odluka važna je za sve koji rade poslove posredovanja, marketinga, oglašavanja ili prikupljanja kontakata putem interneta.
Sud je praktično rekao da:
• nije dovoljno samo voditi vlastitu evidenciju,
• nije dovoljno tvrditi da je interes postojao,
• nego se mora moći dokazati konkretan posao i stvarno posredovanje.
Drugim riječima, ako netko traži naknadu, mora imati jasne i provjerljive dokaze da je usluga posredovanja stvarno obavljena.
Što ova presuda znači u praksi?
Ovakav pristup suda važan je zbog pravne sigurnosti. Da je sud prihvatio jednostrano sastavljene popise kao dovoljan dokaz, gotovo svatko bi mogao tražiti naknadu za posredovanje bez stvarne provjere je li posao doista izvršen - jesu li zaista postojali upiti te jesu li oni proslijeđeni korisnicima usluga posredovanja.
Zato sud traži objektivne dokaze – primjerice e-mail komunikaciju, stvarne upite, potvrde o slanju ili druge tragove koji pokazuju da je posredovanje stvarno obavljeno.
Odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-2347/25 potvrđuje da pravo na posredničku naknadu ne može postojati samo na temelju internih popisa i jednostrano sastavljenih evidencija.
